Neovisno o vrsti teksta koji pišete, njegovo oblikovanje važna je stavka vašeg rada. Imate tekst koji je iznimno dobro napisan u znanstvenom ili akademskom smislu, odnosno „drži vodu“ jer je potkrijepljen činjenicama? Ako mu nedostaje stilske ili jezične usklađenosti – u problemima ste. Radite li pak na tekstu koji je neformalan, duhovit i gramatički točan, ali su vam se potkrale greške u tipkanju? Narušen je čitav dojam i smisao teksta. Zato je i više nego poželjno uključiti (barem) još jedan par očiju u samom dotjerivanju teksta. Tomu u pomoć priskaču tri razine oblikovanja: redaktura, lektura i korektura.

Redaktura

Redaktura je prvi i često najzahtjevniji korak jer uključuje baratanje terminologijom samog područja teksta. Redaktor provjerava stručno nazivlje, prilagođava rečenicu stilu publikacije, izbacuje suvišne ili neprimjerene dijelove. Ima li uvrštenih navoda i bilješki iz tuđih radova, redaktor također provjerava jesu li ispravno preuzeti i dokida mogućnost plagiranja. Provjera citata i parafraza iznimno je važna s obzirom na današnje učestale optužbe o krivotvorenju radova.

Lektura

Lektura podrazumijeva prilagodbu teksta pravopisnim, stilskim i gramatičkim normama hrvatskoga standardnog jezika. Sintaksa, leksikologija, fonologija, tvorba riječi, morfologija, pravopis… sve su to područja lektorske intervencije. Lektura je vjerojatno svima najpoznatiji postupak i često najpotrebniji, ali u isto vrijeme vrlo podcijenjen i zanemarivan. Nerijetko lekturu obavljaju ljudi koji nisu jezični stručnjaci jer drže da je dovoljno samo „baciti oko na tekst“, „pa svi znamo hrvatski“, „pa nećemo još i na to trošiti novac“. Zbog takvog stava sve je više izljeva nepismenosti koje slušamo i gledamo na televiziji, čitamo u novinama ili na portalima itd. U to ulazi i poslovna komunikacija, a i komunikacija na društvenim mrežama koje su meka jezičnih pogrešaka. Koliko se god čini zanemarivim, besprijekorno izražavanje itekako utječe na našu sliku o govorniku.

Općenito se lektora nekako pokušava zaobići i popraviti samo „rubove koji strše“, a rezultat je vrlo često negdje na granici smiješnog i otužnog. Teško se i boriti protiv takvog stanja uma s obzirom na to da živimo u svijetu koji malo pažnje pridaje kakvoći posla, a istovremeno opsesivno broji svaku kunu. Kako bilo, u svakodnevnom se radu kao prevoditeljska agencija ipak još uvijek susrećemo i s pojedincima i s tvrtkama koji shvaćaju srž lekture – ne radi se o tome da vam netko „soli pamet“ oko nepoznavanja materinskog jezika, već jednako kao što nećete krov ostaviti bez nekoliko crijepova, tako ni tekst (koji predstavlja vaš rad) ne bi trebao biti napola zgotovljen.

Dodatnu pomutnju stvara i činjenica da nemamo jedan općeprihvatljiv i obvezujući pravopis, pa tako prosječan hrvatski govornik više ni sam ne zna što i kako. U tom je smislu lektor važan i kao osoba i kao funkcija, kao netko tko skrbi o hrvatskome jeziku i osvještava zajednicu. Komunikacija je iznimno važna, i usmena i pisana, pa zašto onda ne bi bila na najvišoj mogućoj razini?

Korektura

Korektura dolazi kao šećer na kraju – posljednja provjera teksta prije samog tiskanja ili objavljivanja. Nakon što su redaktor i lektor pročistili i oblikovali tekst, korektor čita iznova ne bi li pronašao kakav zatipak (tzv. tipfeler), pogreške u tiskarskom slogu ili neke druge manje propuste. Često lektor ujedno obavlja i korekturu zbog nedostatka vremena ili novca, a postoje i obratni slučajevi kad se korektoru prepušta posao lektora. Valjalo bi ipak razlikovati kako su to dva krajnje različita postupka i stoga ih ne bi trebalo miješati. Zašto? Jednostavno rečeno – da biste znali što točno tražite, što možete očekivati od svake pojedine razine što naposljetku vodi do uspješne suradnje i kvalitetnog teksta.