Usmeno prevođenje, koje se gdjekad zbog svojega naziva na engleskome jeziku (interpreting) ne posve ispravno naziva i tumačenjem, podrazumijeva svaki vid prevoditeljske djelatnosti koji uključuje govoren prijevod govorenoga sadržaja. Najjednostavnije rečeno, razlika između pisanoga i usmenoga prevođenja jest u samom načinu – kod prve vrste piše se prijevod teksta (najčešće tipka na računalu), a kod potonje izgovara prijevod govora, uz upotrebu prateće tehnologije ili bez nje.

Razlog zbog kojega izraz „tumačenje“ ne odgovara baš najbolje prevoditeljskoj djelatnosti o kojoj je riječ taj je što je u većini slučajeva cilj usmenoga prevođenja na ciljnome jeziku ponoviti ono što je govornik rekao na izvornome tj. polazišnome jeziku. Svrha je, dakle, što vjernije prenijeti značenje prenošenjem isključivo jezičnoga sadržaja te ne tumačiti sadržaj koji je izvanjezičan ili je na granici izvanjezičnoga, kao što su implicirano značenje, poruke iz govornoga podteksta i druge pragmalingvističke kategorije. U tom pogledu postoje i razlike s obzirom na to o kojoj se vrsti usmenoga prevođenja radi, o čemu će podrobnije biti riječi u nastavku.

Situacija je zapravo slična ovjerenim prijevodima koje obavljaju imenovani sudski tumači. Iako se prevoditelji koji se bave takvim prijevodima sasvim uvriježeno i službeno nazivaju tumačima, i u tom vidu prevoditeljske djelatnosti cilj je zapravo što doslovnije i preciznije u ciljni jezik prenijeti izvorni sadržaj jer je upravo zbog ovjeravanja prijevoda najvažnija njegova vjernost u odnosu na izvornik. Previše tumačenja (izuzev prenošenja značenja iz jednoga pravnog ili inog sustava u drugi) stoga se preporučuje izbjegavati.

Također treba naglasiti da nije svako usmeno prevođenje nužno i konferencijsko, što je još jedna česta pojava na koju nailazimo u upitima koji nam pristižu: javljaju nam se klijenti koji se raspituju o uslugama konferencijskoga prevođenja, a zapravo im treba usmeno prevođenje kod javnoga bilježnika za svega nekoliko osoba. Često se međusobno brkaju i ostale vrste usmenoga prevođenja pa smo ih u ovome blogu nakanili sve podrobno i razlikovno objasniti. Krenimo!

Vrste usmenog prevođenja

Postoje tri glavne vrste usmenoga prevođenja: konsekutivno ili susljedno, simultano ili istvremeno i šaptano ili šušotaž (od franc. chuchotage). U logističkome smislu javljaju se i neke podvrste na koje ćemo se također osvrnuti u nastavku.

Konsekutivno ili susljedno prevođenje

Konsekutivno ili susljedno prevođenje vrsta je usmenoga prevođenja kod koje govoreni prijevod, kako i samo ime kaže, slijedi nakon završetka govora ili izlaganja i to bez primjene pomoćne tehnologije (osim mikrofona). Obično prijevod dolazi nakon završetka cijeloga govora ili, ako se radi o osobito dugim izlaganjima ili o zahtjevnijim temama izlaganja, u stankama nakon svakoga manjeg dijela (uglavnom se prevodi nakon otprilike svake 2 do 3 minute trajanja govora). Spomenuto također može ovisiti o pojedinim govornicima jer je cilj konsekutivnoga prevoditelja da se prilagodi prezentacijskome stilu i dinamici govornika čiji govor prevodi.

Kod duljih izlaganja prevoditelji upotrebljavaju posebne tehnike izrade kratkih bilješki koje im služe kao podrška pamćenju sadržaja govora. U takvim slučajevima nema ni osobite preciznosti prijevoda u odnosu na izvorni govor jer se ne može prevoditi svaka riječ već se prenosi ideja izrečenoga, tj. idejni sažetak i stav govornika. U praksi prijevod traje kraće od samoga govora (oko 75 % njegova trajanja) te ne bi smio biti dulji. Pritom je važno razlikovati bitno od nebitnoga kako bi se prenijele najvažnije informacije koje prevoditelji tijekom govora bilježe u svojim bilješkama, a za konsekutivne prevoditelje zato su korisne vježbe pamćenja. Bitno je napomenuti da kod ove vrste usmenoga prevođenja dolazi do većega utroška vremena jer se zapravo udvostručuje trajanje govora, pa je ona uglavnom pogodna za kraća događanja s manjim brojem sudionika.

Simultano ili istovremeno prevođenje

Simultano ili istovremeno prevođenje vrsta je usmenoga prevođenja kod koje se prijevod govora odvija istovremeno govoru koji se prevodi, naravno uz kratku odgodu od nekoliko sekundi kako bi prevoditelj poslušao dio prve rečenice prije no što krene prevoditi. Glavno obilježje ove tehnike usmenoga prevođenja jste upotreba prateće tehnologije koja ga omogućava. Prevoditelji rade u posebnim zvučno izoliranim kabinama i slušaju govor izlagača putem slušalica te istovremeno putem svoga mikrofona prevode na ciljni jezik. Prijevod izgovoren u mikrofon potom se sudionicima događanja emitira putem njihovih vlastitih slušalica. Za svako događanje koje se simultano prevodi, dakle, potrebno je osigurati nužnu opremu. To povećava trošak upotrebe ove vrste prevođenja, ali ona je jedina koja je učinkovita za veća događanja s većim brojem sudionika koji govore i razumiju različite jezike.

S obzirom na to da se prijevod odvija istovremeno govoru, on može biti doslovniji tj. precizniji od konsekutivnoga, no simultano je prevođenje u kognitivnome smislu vrlo složen i zahtjevan postupak jer od prevoditelja iziskuje zahtjevne usporedne kognitivne radnje u vrlo kratkome vremenu. Prevoditelj u svega nekoliko sekundi treba poslušati rečenicu ili dio rečenice koju govornik u tome trenutku izgovara, analizirati njezin sadržaj na svim jezičnim razinama, sukladno s onime što je rečeno predvidjeti i sadržaj koji nije izrečen, ali je sintaktički predvidiv, u glavi prevesti rečenicu te naposljetku svoj prijevod izgovoriti u mikrofon. To predstavlja izniman mentalni napor te zahtijeva vrlo visoku razinu koncentracije, zbog čega jedan prevoditelj bez stanke može prevoditi najviše 30 do 40 minuta. Zato se simultano prevođenje uglavnom odrađuje u paru kako bi se prevoditelji mogli izmjenjivati, a dnevno radno vrijeme za simultane prevoditelje iznosi najviše 6 sati.

Šaptano prevođenje ili šušotaž

Šaptano prevođenje ili šušotaž zapravo je podvrsta simultanoga prevođenja, no ova vrsta usmenoga prevođenja odvija se bez upotrebe pomoćne tehnologije, naprosto šaptanjem prijevoda tek jednome slušatelju ili najviše dvama slušateljima. Uglavnom se primjenjuje kao alternativa konsekutivnome ili simultanome prevođenju, i to isključivo na manjim događanjima ili događanjima na kojima velika većina sudionika govori i razumije jezik na kojemu se sve odvija. Ovakvo prevođenje naporno je za glasnice i sluh prevoditelja, a treba uzeti u obzir i da ono donekle povećava razinu buke u prostoru u kojemu se odvija događanje.

Podvrste usmenog prevođenja

S obzirom na logistiku usmenoga prevođenja, osim pomoćne tehnologije treba spomenuti i neke podvrste koje se primjenjuju ovisno o jezicima nekoga događanja i o dostupnosti prevoditelja koji s tim jezicima rade. Retour je prevođenje s materinskoga jezika na neki drugi jezik. Cheval je prevođenje pri kojemu prevoditelj istovremeno radi u dvije kabine. Relej ili neizravno usmeno prevođenje je prevođenje kod kojega prevoditelji prevode s jezika koji ne govore, i to uz pomoć jezika posrednika. Prevoditelji umjesto govora slušaju prijevod na posredni jezik te njega potom prevode na ciljni jezik.

Bez obzira na to koja se vrsta ili podvrsta primjenjuje, za usmeni prijevod važna je priprema. Prevoditelj od organizatora događanja treba primiti materijale iz kojih može saznati informacije o sudionicima (imena i funkcije), općim i specifičnim temama događanja, svrsi događanja te, ako se radi o sastancima, položajima i stajalištima strana koje sudjeluju. Na taj se način prevoditelj može informirati o temi i upoznati s terminologijom koja će im zatrebati.

Usmeno prevođenje na daljinu

S obzirom na pandemijske okolnosti u kojima se svi već neko vrijeme nalazimo te zbog kojih je održavanje većih događanja otežano, sve se više pribjegava usmenome prevođenju na daljinu. Za to se upotrebljavaju posebne internetske platforme i videokonferencijska programska rješenja te prevoditeljski centri (hubovi) kojima je svrha nadomjestiti kabine. Dostupna rješenja nažalost donose i probleme, kao što su oslanjanje na vlastitu opremu krajnjega korisnika te nemogućnost utjecanja na kvalitetu u tome pogledu, povećano kognitivno opterećenje prevoditelja zbog dodatne koncentracije koju iziskuje rad u sučelju, napor za sluh u slučaju loše kvalitete zvuka itd. Zbog toga je i razdoblje prevođenja bez stanke kraće, a time i broj prevoditelja koje treba osigurati veći.

Kao što je vidljivo iz svega navedenog, usmeno prevođenje je jedno vrlo složeno i razgranato područje prevoditeljske djelatnosti te ne čudi što za formalno obrazovanje za takvu vrstu prevođenja postoji i specijalizirani stručni studij. Nadamo se da smo vam u ovome blogu uspjeli pojasniti što ono sve uključuje i kakve vrste postoje te uspjeli odagnati nedoumice!